Kad se smijah, tad i bijah

Neodoljivo i slojevito Slovo o smijehu Maka Dizdara s podnaslovom Kako ga je izgovorio Mravac / tisuću četiri sta pet desetog ljeta / dva na deseti dan februara u Dubrovniku, koje počinje dvostisima „Nekad davno ja ti bijah pa se smijah / Vijah i vikah i ijah i ikah i kah i ah // Osmijavah nasmijavah zasmijavah / I sve oha i sve eha I ne spavah od smijeha“ svjedoči o univerzalnoj vrijednosti Dizdarove poezije i o antologijskom mjestu toga tvorca kontrasta svjetla i tmice, umnosti i lucidnosti, tragatelja i doticatelja ljubavi u sebetkanju vječnoga kruga bitka u stoljeću iza nas i pred nama.

Pred nama je knjiga: Mak Dizdar, Kameni spavač, „autentično i definitivno izdanje“, Fondacija Mak Dizdar, Sarajevo, 2017, koju kao urednik i autor lucidna predgovora potpisuje Gorčin Dizdar, unuk Maka Dizdara, a kao priređivač i autor temeljita pogovora Sanjin Kodrić. Tekstološki, pojam autentično izdanje označava ono izdanje nekoga djela koje je koncipirao sam autor toga djela. Tri su autentična izdanja Kamenog spavača: prvo je izdanje iz 1966, drugo iz 1970, a treće je objavljeno nakon Dizdarove smrti, 1973. Pojam definitivno izdanje označava izdanje koje odgovara zadnjoj autorovoj stvaralačkoj volji ili ga je sam autor definirao kao takva, a to je u Dizdarovu slučaju izdanje iz 1973. „Autentično i definitivno izdanje“ Kamenog spavača iz 2017. temelji se na izdanju iz 1973. pa zato i nosi takav podnaslov. Recepcijski nesporazum može proizići iz činjenice što se gotovo sva kasnija izdanja Kamenog spavača temelje na izdanju iz 1981. koje je uredio Enes Duraković, izdanju različitom od svih autentičnih izdanja Kamenog spavača.

Stećci kao čvorišta

Na vrhu je naslovnice reprezentativne tvrdo ukoričene knjige crne boje s bijelim latiničkim slovima i zlatnim bosaničkim slovima autorova imena i naslova knjige te zlatnom figurom zapis: Mak Dizdar: prvih stotinu godina 1917.-2017. Likovno oblikovanje i bosaničku transliteraciju maestralno je ostvario Bor Dizdar, a ilustracijama motiva sa stećaka atraktivnosti knjige jednako je pridonio Rudolf Kutzli. Godina koja je za nama obilježila je stoljeće pjesnikove nazočnosti (Stolac, 17. srpnja 1917–Sarajevo, 14. srpnja 1971) i na neki način unijela ponovnu prisutnost Maka (Mehmedalije) Dizdara u suvremenoj književnosti i svevremenu poruku Kamenoga spavača koji u svom arhetipskom snu otkriva povezanost između pjesnikovih stihova i povijesnoga tla, „zapisa iz zemlje“ iz kojih izlaze. Spoznaja osobne i kolektivne smrti čitanjem kamenih spavača rasprostrtih u ovoj jedinstvenoj knjizi, s vjerom u ponovno rođenje, otvara uzbudljiv i snažan palimpsest: kao ontološka se i egzistencijalna kategorija, što naglašava i Gorčin Dizdar u nadahnutu Uvodu u Kameni spavač Maka Dizdara, nadaje dualizam, „elokventno opisan pjesnikovim doživljajem stećka kao materijalnog čvorišta njegove poetike“.

Zbirka poezije Kameni spavač započinje dvama citatima kao svojevrsnim putokazima u djelo. Iz Zarathustrine Yasne navodi se: „Pa ipak mi nisi naredio uzalud:/ ‘Kreni prije nego što stigne moja Stega, / za kojom Sudbina slijedi s obiljem bogatstava / da ih razdijeli u oba tabora / kao baštinu, spasenje i propast!’“

U djelu se mogu pronaći poveznice s gestualnošću reformatora antičke Perzije Zoroast(e)ra (Zarathustre). Zoroastrizam mnogi drže dualističkom religijom jer ima dva boga, boga dobra i boga zla, ali je bitan monistički element povezan s konačnom pobjedom Boga dobra i dobra općenito, što poručuje i Dizdarova knjiga: bog zla nije vječan, ima svoj „rok trajanja“. Poštovanje prema Bogu dobra Ahuri Mazdi pripadnici zoroastrizma pokazuju poštovanjem „čistih supstanci“ koje je on stvorio: zemlje, vode, vatre. Vidljivi su ti elementi u Dizdarovu ciklusu Slovo o nebu i u ciklusu Slovo o zemlji, npr. zoroastrizam se ponekad poistovjećuje s magionizmom ili religijom obožavanja vatre. Premda se tvrdi da zoroastrijanci vjeruju u boga svjetlosti i boga tame, danas sebe drže monoteistima, vjerujući da je Bog stvaralac svih stvari i da nitko ne može odagnati Božju milost. Učenja u starim spisima zoroastrijanaca donekle se podudaraju s Biblijom i Kur’anom.

Iz Ex Ponta Ive Andrića Mak Dizdar citira: „Zamara me dužina čekanja. / U jednom danu po dvaput mi klone duša / kojoj se mrači vid i postaje već teško vjerovati.“ Dizdarovo teško egzistencijalno stanje i naslućivanje osjećaja represije nad pjesnikom može se povezati s takovrsnim Andrićevim. O pjesničko-životnoj situaciji Ive Andrića piše npr. Krešimir Nemec u Kolu (Matica hrvatska, br. 4, 2014): „Mala soba s rešetkama na prozoru i zatvorenim vratima postaje za pjesnika simbolični prostor ropstva, očaja i napuštenosti. Ona generira užas duše kao dominantno raspoloženje u zbirci. No već ovdje Andrić metaforu tamnice (‘vlažne jazbine’) širi na sve oko sebe pa je i čitav život viđen kao zatvor i grobnica, a čovjek kao utamničenik, krivac i prokletnik.“ U tom duhu počinje i prva cjelina u Dizdarovoj zbirci, oduža pjesma Putovi („Ti si nakanio da mene nema...“).

Ti se putokazi isprepleću s motivacijskom inspiracijom postanka pjesničke zbirke Kameni spavač: najveći je broj stihova nastao otkrivanjem zavičajnih medievalnih fenomena, prije svega stećaka kao jedinstvenih spomenika u svjetskom krugu sepulkralne (grobne) i umjetničke prakse. Premda pjesme u sebe upijaju spoj zagonetke fantastičnih predodžbi s mramorja i isprepletenost čuđenjem nad polivalentnim značenjem nerješivih upitnika, ne treba zapostaviti ni moguću poveznicu s etrurskim vjerovanjem u zagrobni život, tj. vjeru da čovjek nastavlja živjeti na mjestu na kojem je pokopan, a to je vjerovanje utjecalo na shvaćanje da je grob pravi i odgovarajući dom mrtvih, pokazuje se i u pjesničkoj Dizdarovoj kući.

Produhovljena poezija

Zbirka naslovljena Kameni spavač, sinonimom za stećak, strukturirana je u pet pjesničkih cjelina: Putovi, Slovo o čovjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji, Poruka, a završnicu čine Bilješke i rječnik.

Ciklus Slovo o čovjeku (Prvo, Drugo, Treće, Četvrto, Peto) poveziv je s tezom o bačenosti čovjeka s neba na zemlju i zarobljenosti u ljudskom tijelu te s otvaranjem još jednog ishodišta Dizdarova pjesništva, onoga bogumilskoga, sa sidrištem u bosanskim kršćanima. Svih pet, snažno ritmičnih i rimovanih pjesama, završava upitnicima u inače bezinterpunkcijskoj Dizdarovoj poeziji: Kako da premosti? Kad će domovina? Hoće da pobije? Prvi? Postane djelo?

Ciklus Slovo o nebu (Pravednik, Prepoznavanje, Zapis o lovu, Sunce, Kolo, Molitva, Ljeljeni, Ruke, Zapis o izvoru, Mjesec, Zapis o vremenu, Dažd, Zapis na dvije vode, Kolo bola, Radimlja, Suočenje, Zapis o otkivanju, Brotnjice, Svatovska, Smrt) zasniva se djelomice na legendi prema kojoj pod starim kamenjem srednjovjekovnih bosanskih nekropola leže dobri ljudi, koji su izginuli u borbi protiv svakovrsnoga zla svoga vremena. Mak Dizdar obilazio je kao dječak nekropole Nekuk i Radimlju kod Stoca, u grupi koja je molila za kišu. Pod jednim je stećkom stolačkoga kraja, u predjelu srednjovjekovne Vidoške, zakopan i Pravednik, ubijen u nekoj istrazi, pokolju. Njegov glas, govori legenda, mogu čuti u tišini samo izabrani. Zapis o lovu, npr., zasniva se na ideogramskoj simbolici figuracije i ornamentike na grobnom kamenu, a Molitva (o kruhu) utemeljena je na moljenju Očenaša „bosanskih krstjana“ s neopazivom izmjenom u crkvene rukopise („hljeb naš inosušni daj nam danas“). Zapis o vremenu upućuje na grobnu ploču Stipka Radosalića u Premilovu polju kod Ljubinja s uklesanim polumjesecom – lađom, i na epitaf na Stipkovu kamenu, a Zapis na dvije vode naglašava stihovanu narodnu mudrost o prolaznosti života od antike do Shakespearea. Radimlja u misaono-pjesničku igru stavlja najzanimljiviju nekropolu srednjovjekovne Bosne, sa sintezom profanih motiva (lov, turnir) i motiva drevne fantastične simbolike. Pjesme čine jedinstven i originalan spoj s Dizdarovim znanstvenim tekstom Stari bosanski tekstovi (Sarajevo, 1969). Tako, npr., pjesma Brotnjice otvara mogućnost usporedbe s lokalitetom pokraj Cavtata na kojemu se nalazi jedinstven spomenik s figuralnom ornamentikom simboličkoga karaktera, ali i sa spomenom leksema iz dubrovačko-cavtatskoga kraja (npr. gospar, zgur, providur).

Ciklus Slovo o zemlji sa simbolične dvadeset i četiri pjesme u središte stavlja i neobičnost zrcalnoga odraza. Pjesma Zapis o jednome zapisu nadaje se i kao svojevrstan ključ Dizdarova Kamenoga spavača: određeni je broj bosanskih natpisa u kamenu urezivan, naime, čudnovato: pisanje bosanskih klesara tamo ne ide samo s desne strane, nego je i cijeli tekst okrenut prema dolje. Zato se takvi natpisi mogu čitati samo s pomoću zrcala.

U knjigu je uvršten i Dodatak (iz drugog izdanja Kamenog spavača), koji se sastoji od četiri prve pjesme (Labud djevojka, Zapis o rijeci, Onemuštio, Uspavanka) i od pjesničke cjeline Slovo o slovu, koja sadrži pjesme: Proslov, Prvo, Drugo, Treće, Četvrto, Peto, Šesto, Duboko, Osmo, Deveto, Kolo, Jedanaesto, Dvanaesto, Trinaesto, Razbojište, Petnaesto, San, Sedamnaesto, Osamnaesto, Slojevito, Dvadeseto, Slovoslavlje, Dvadeset i drugo, Slovo o bolesti, Modra rijeka, Čeono i potonje te od Bilješke i rječnika manje poznatih riječi, fraza i pojmova.

Mravac iz Slova o smijehu bio je umjetnik i začinjavac s dvora hercega Stjepana Vukčića u Bagaju koji je nastupao u Dubrovniku, na pokladnim svečanostima. Za vrijeme turske dominacije u dubrovačkom je arhivu zabilježen slučaj da vojvoda Ali-beg šalje svoje „glumce“ u Dubrovnik na festu svetoga Vlaha. Dizdar je u pjesmi Slovo o smijehu pokušao rekonstruirati jednu takvu šaljivu, satiričnu pjesmu i pripisao ju je Mravcu iz hercegovačkoga Huma. Kontrastna joj je pjesma Gorčin: „Ase ležit / Vojnik Gorčin / U zemlji svojoj / Na baštini / Tuždi.....“

Kontrast humorističnosti i tragičnosti, spoj ludizma i ludičnosti, modernizam i arhetip, prikaz društvene osjetljivosti i povijesnih događanja, do završne Poruke s početnim stihom „Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sjevera“, vješt, okretan i jezik apsoluta, potpuno originalan izraz, sinteza arhaizama i historizama, u zemlji zakopanih riječi i neologizama, intertekstualnost i metatekstualnost, autoreferencijalnost i imagološke silnice, vlastiti svemir duše, trpnje i radosti utemeljen na bosanskohercegovačkom tlu, sraslost kamene usidrenosti i oniričkoga imaginarija, čvrstoće i spavanja pa buđenja jezika kao kuće bitka svrstavaju Maka Dizdara na dubinski isklesano mjesto pjesničke umjetnosti.

U književnoj kritici i povijesti nazivana i svojevrsnom baladom o srednjovjekovnoj bogumilsko-patarenskoj Bosni, knjiga Kameni spavač, sa stećcima koji spavaju na zemlji i u zemlji, svjedoči kao nijemi svjedok o gorkom iskustvu vječnih čovjekovih istina (Vinko Brešić).

„Život je čudo, a smrt je zagonetka o kojoj valja voditi računa kao o misteriji što nas neminovno grabi“, navodi Mak Dizdar.

Mak Dizdar otkrio je javnosti specifično tumačenje kulture srednjovjekovne Bosne, upućivanjem na estetske i izvanvremenske odrednice stećaka i uklesanih tekstova sa stećaka, prenijevši njihovu figurativnost i znakove u univerzalnu poeziju.

Dizdarov Kameni spavač nudi mogućnost usporedbe s novakovskim proznim (proza Hlap, npr.) i slamnigovskim (pjesma Ubili su ga ciglama, npr.) ludizmom u hrvatskoj književnosti i s borhesovskim uvrnućima događajnosti u svjetskoj književnosti. „Istočnjački misticizam“ i melankoličan odjek budi Spavača u 21. stoljeću. Dizdarova poezija u spoju s istraživanjem povijesti oduševljava otvorenošću ocrta modernističkoga ludizma i srednjovjekovnih tekstova, nadrealizma i epigrafskih zapisa, zagrljajem stvarnosti i filozofije egzistencije, istodobnim pjesničkim klesanjem socijalne osjetljivosti i erotičnog i duhovnog obzora ljubavi.